…Ivana se kroz Berane šeta. Tako barem kaže narodnjački hit; ne znam otkud ga i otkad znam, što me ne sprečava da zagledam prolaznice i pitam se jesam li možda okrznuo pogledom baš nju, Ivanu, ili se, dao bog, u prolazu očešao o nju :)

Ako je Ivana opet svratila u rodni grad prošetat će, oko toga nema nikakve dvojbe, glavnom ulicom, širokim beranskim korzom. U toj ulici, naime, kako stoji na turističkoj tabli, „počinju i završavaju sve priče o životu i istoriji Berana“. Otkad je Berana „na svijet“ za nju su se jagmili državni vladari, od crnogorskog kralja Nikole, srpskih mu kolega Petra Oslobodioca i Aleksandra Ujedinitelja, preko – eto ga, de! – talijanskog im (nekoliko godina i albanskog) „parca, crnogorskog zeta Vittorija Emmanuelea III., pa sve do, pogađate, jugoslavenskog kralja, cara i boga, Maršala Tita. Tradicija je prekinuta nakon što je su i maršal i prava Jugoslavija, onu krnjavu se i nije moglo shvatiti ozbiljno, nestali s mapa svijeta pa se od 1994. glavna ulica „odaziva“ na ime Mojsija Zečevića (1780. - 1850.), svjetovnog i duhovnog poglavara plemena Vasojevića i jednog od najbližih suradnika Njegoša, kako Petra I., tako i Petra II.

Jedna „sitnica“ odmah upada u oči: Berane su od osmanlijske okupacije oslobođene tek ujesen 1912., što će reći da se naselje formiralo za osmanskog doba. Otkud onda ovako široka ulica kad su prva asocijacija na osmanlijsku infrastrukturu uski sokačići? Tabla daje odgovor i na to pitanje: „nacrtao“ ju je krajem 19. stoljeća – mogao je kako je htio, jer su se Berane tek rađale – jedan pariški đak, izvjesni Rizvan-beg, pa je gradić dobio najširu ulicu među gradskim naseljima u ovom dijelu Osmanskog Carstva.

Tako se našlo mjesta za sve, a posebno je zanimljiva priča o hotelima između dva svjetska rata, točnije o njihovim imenima. Prvi je bio „Danilović“, ništa posebno, ali su se preostala tri zvala „Imperijal“, „Evropa“ i „Amerika“ :)

M.J. | Bljesak.info / Zgrada stare općine

Kako onda, tako i sad; ko ne prošeta s kraja na kraj glavne ulice, taj i nije bio u Beranama. Za mene ulica počinje od kuće vojvode Gavra Vukovića (1852. - 1928.). Mnogi će, kad se kaže vojvoda, pomisliti na Vojislava Šešelja ili politički odavno pokojnog Nikolu Poplašena, a od starijih na popa Momčila Đuića, ali… Vojvoda je nekad, pa i u vrijeme Gavra Vukovića, bila časna titula. Prvi je u Crnoj Gori stekao diplomu pravnika, a nakon brojnih funkcija u državnoj službi, među kojima se ističe ona otpravnika poslova Knjaževine u Istanbulu nakon Berlinskog kongresa, 1889. postaje ministar vanjskih poslova, što će ostati narednih 16 godina, da bi zatim osam godina bio predsjednik Državnog savjeta. Posljednje doba života je, pišući memoare, proveo u Beranama. Kuća ni nalik ičemu drugom u Beranama: secesija s baroknim elementima nalikuje zlatnom zubu u ustima prilično zdravozubog. Malo je reći da bi upadala u oči i da nije pripadala kome je pripadala. U dvorištu, sklonjena od mogućih dodira, Gavrova bista.

Zanimljivo: Gavro Vuković i Mojsije Zečević sahranjeni su, u manastiru Đurđevi stupovi, jedan do drugog. Očito da ovdje obojica slove za najveće likove crnogorske povijesti, što potvrđuju i njihove biste u najužem središtu grada, gdje im se – baš zanimljivo! – „pridružio“ još samo Gavrov otac Miljan Vukov Vešović, također vojvoda, jedan od predvodnika plemena Vasojevića u borbi protiv Osmanlija i odcjepljenju od Carstva.

Partizani se – ne znam, doduše, čije su biste podignute prije!? – nisu željeli miješati, ali ni odreći glavne ulice za spomenike svojim velikanima pa su se smjestili na pristojnoj udaljenosti od Mojsija, Gavre i Miljana, na travnjaku ispred prekrasnog zdanja Stare općine. Nisu ni pretjerali, kao što u mnogim drugim gradovima jesu, pa se mjesta našlo samo za narodne heroje. Na lijevom krilu su Đoko Lajković i Ivan Milutinović, po kome su se Berane do 1990. zvale Ivangrad, a na desnom krilu Milan Kuč i Boško Deletić. Na zgradi mramorna ploča koja kaže da je tu održana prva sjednica Narodnog odbora oslobođenja, mada se ta „stvar“ svugdje drugo naziva Narodnooslobodilačkim odborom, a blizu narodnih heroja i ukusan spomeničić na formiranje Crnogorske udarne brigade 1944. godine. Između se – uporno se forsira da ta kategorija ima veze s partizanima, a ja tu vezu ne vidim „iz glave“ – udjenuo spomenik s imenima 24 poginula u ratovima 1990. - 1999., zakićen – uobičajeno i već stoput viđeno – patetičnim stihovima o Srpskoj Krajini i Kosovu. Sasvim usput: puno izgubljenih života za općinu od tridesetak tisuća žitelja, mada, da je i jedan, previše je, pogotovo kad se zna da su izgubljeni uzalud.

M.J. | Bljesak.info / Žukov i Lekso

Za dvojicu, jednog Rusa i drugog „Rusa“, dostojno mjesto se našlo podalje od glavne ulice, u novijem dijelu grada. Jest, mogli su ih negdje „nagurati“, ali ne bi to bilo to. Pravi Rus je sovjetski maršal Georgij Konstantinovič Žukov (1896. - 1974.), sudionik svih ruskih i sovjetskih ratova svog doba, slavni vojskovođa, organizator obrane Moskve 1941., voditelj obrambenih operacija u Staljingradskoj i Kurskoj bitci i čovjek pod čijim će zapovjedništvom sovjetske trupe u svibju 1945. zaposjesti Berlin.

Preko puta mu je, gledaju se oči u oči, Aleksandar Lekso Saičić (1873. - 1911.)., ovdašnji sin, rođen u obližnjem selu Vinica. Za Žukova zna cijeli svijet, a ko je Lekso?! Jedan čudan, vrlo čudan lik: prvo je, nakon završene dočasničke škole, bio ađutant u Vasojevićkoj brigadi, potom tri godine poručnik turske carske garde u Istanbulu, a onda časnik crnogorskih postrojbi u Rusko-japanskom ratu. Možda bi ga povijest, kao i milijune drugih, sasvim zaboravila da 1905., kao kapetan crnogorske vojske, nije pobijedio (i ubio) nekog istaknutog japanskog ratnika u dvoboju sabljama, zbog čega je ne samo primljen u rusku vojsku, gdje će kasnije zaslužiti visoke činove, nego i višestruko odlikovan od ruske vlade. E, sad, otkud Žukov i Lekso zajedno, to, bome, ne shvatih.

Uz kuću Gavre Vukovića i Staru općinu, ljepotom se ističe i zdanje poznato kao Vakufska kuća iz 1883., što upućuje na to da i ovdje, kao i drugdje u Sandžaku, muslimanska zajednica ima značajan udio u stanovništvu. Kad se zbroje oni koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci (oko 25.5 posto) i oni koji su ostali ono što su i bili, Muslimani (malo više od 16 posto), ima ih tek malo manje nego Crnogoraca, a najbrojniji su, gotovo polovica svih – nema veze što je ovo Crna Gora – Srbi. Siguran sam da se neko već zapitao kako u glavnoj ulici nema džamije, iako ju je projektirao jedan musliman, još u vrijeme dok je ovo bilo Osmansko Carstvo? Bila je, podignuta 1883., i to povelika, dimenzija 15 x 13 metara, i na čak tri etaže, s velikim haremom i svim pratećim objektima. I? I došla „narodna vlast“, pa odlučila da, „zbog urbanističkih potreba“, treba srušiti džamiju i poravnala groblje. Rečeno – učinjeno, pa joj se danas ni za trag ne zna. Nova je napravljena potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća u naselju Harem.

M.J. | Bljesak.info / Crkva manastira Đurđevi Stupovi

Nije onda čudno da uz glavnu ulicu nije bilo mjesta ni za pravoslavnu crkvu, ali se rješenje našlo – podignuta je u gradskom parku! Inače je riječ o novom sabornom hramu, započetom 200o., a prva liturgija, iako je još uvijek nedovršen i ispred ulaza je naslagan građevinski materijal, slavljena je prošle godine. Ogromna, najveća u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj: dimenzije 27 x 37 metara, središnji dio visok 21 metar, s dva vitka tornja. Još upečatljivijom je čini to što je oko nje nepregledan slobodan prostor; mjesta se, ali ni to preblizu, našlo tek za zgodnu crkvu-brvnaru, u kojoj se bogoslužje obavljalo dok je građen novi hram, inače posvećen svetom Simeonu Mirotočivom, odnosno Stefanu Nemanji, rodonačelniku srpske dinastije Nemanjića.

Sve što je ovdje sveto vezano je za Nemanjiće, a najveću svetinju, manastir Đurđevi stupove, sagradio je župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira i nećak Stefana Nemanje. Dogodilo se to daaavno, 1213. godine. Više od osam stoljeća, e pa to stvarno nije malo! Bit će da među posjetiteljima ima i onih koji to ne znaju, otud na ulazu u manastirski kompleks natpis s godinom osnutka.

Konaci na stranu, to je sve „od prekjučer“, takoreći novo, ali je crkva, makar je rušena i stradala na stotinu načina, drevna i davna, što se vidi i u cjelini, arhitektonski, ali i u brojnim detaljima, od zidova u golom kamenu, preko vjerskih simbola isklesanih na dovratnicima glavnog ulaza pa do, iznad istog ulaza, svetačkih reljefa ugniježđenih u malim nišama. Slično je unutra: škrti ostaci fresaka iz vremena gradnje, ne jednom obesvećivanih pa posvećivanih, tmasti su oblačići što lelujaju po bjelini zidova, svetitelji na njima, gdjegdje bezruki, beznogi i bezoki, stoljećima uzalud čekaju da im se povrate udovi, a kroza sve to se, tihe kao predvečernje sjenke, sporo vijugaju monahinje, crne „od do“, izuzev komadićaka nezabrađenih lica.

Na desnoj strani naosa grob ktitora Prvoslava, a iznad groba drevni zapis: „Jupan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira, sinovac Svetog Simeona Nemanje i osnivač grada Šegova". Drugdje bih se možda i nasmijao na ono „jupan“, ali je ovdje, ne potreba, nego zadanost da se ostane ozbiljan neprelazni preduvjet za spoznavanje dubine poruke koju nosi samo postojanje jednog ovakvog mjesta.

Oko manastira tek poneka plitka grobna ploča, manje grob, više podsjetnik na klesarsko umijeće ovdašnjih majstora. Povijest je ovdje u svakoj čestici zraka, a najkonkretnije u nepreglednim zidinama starih konaka kojima se sad bave arheolozi. Sastrugali su dobar dio i odnijeli sve vrijedno proučavanja, ali oko zidina ipak gazim kao po minskom polju, osluškujući odjek svakog koraka.

Ovdje je, od 2001. godine i sjedište Episkopije budimljansko-nikšićke, ne slučajno, bacanjem kocke; još ga je sveti Sava 1219., u sklopu stečene autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, odredio za tu namjenu. Jest da je mitropolije nestalo nakon što su Turci 1654. na manastirskoj kapiji živa odrali mitropolita Pajsija Kolašinca, ali se, znamo, mnogo što na ovom svijetu samo okreće ukrug, kao ona mala kap u „Slapu“ Dobriše Cesarića.

M.J. | Bljesak.info / Manastir Kaludra

Iz manastira u manastir, iz Đurđevih stupova u Kaludru, nekih desetak minuta od grada. Ima lijepih mjesta koja, međutim, uvijek ostanu u sjeni nekih drugih, stvarno značajnijih ili naprosto razvikanih. I manastir Kaludra je jedan od starih, iz 14. stoljeća, samo što je potpuno satrven četiri stoljeća kasnije. Iz pepela je podignut tek prije dvadesetak godina. Posvećen je svetom Apostolu Luki, čije mošti se, zajedno s moštima svete Velikomučenice Evstatije Plakide, svetog Velikomučenika Artemija i svetog prepodobnomučenika Ignatija Ivironskog, nalaze u manastirskoj crkvi. Manastir se uglavio među brda puna stijenja načičkanog isposničkim pećinama i pripećcima, zbog čega ga je narod više zvao Ćelije nego po selu blizu koga je smješten. Kaludra je inače izraz za časnu sestru u nekim katoličkim redovima pa sam pomalo iznenađen, ali… Kad znamo da je i sveti Sava prvotno kršten katoličkim obredom ili da je njegov sin Stefan Prvovjenčani krunu primio od rimskog pape, onda ništa nije previše čudno.

Nije to sve kad je riječ o manastirima u beranskom kraju; i manastir Šudikova, znan, na desnoj obali Lima, posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice, ima dugu povijest, od 16. stoljeća. U manastiru su nastali brojni vrijedni rukopisni spomenici poput Svetootačkog zbornika ili Molebnika, koji se danas čuva u Moskvi, a tu je stasao i jedan od najpoznatijih zografa s kraja 16. i početka 17. stoljeća, Strahinja Budimljanin. Turci ga zapalili, manastir, ne Strahinju :) 1738., a obnovljen je 2005. Blizu Šudikove je i manastir Uroševica, posvećen Mihailu Arkanđelu, zadužbina Uroša I. Nemanjića. Crkva „uronila“ u stijenu i, kažu, u mnogo čemu moćna.

Kažu, ne vidjeh. Izabrah, naime, ostatak dana potrošiti na brdašcu kojih 4-5 kilometara od grada, kod sela Donja Ržanica, na kome su arheolozi pronašli, istražili i konzervirali ostatke grada sada u znanosti poznatog pod imenom Tumb.

U udolini ispod grada akcija: svi se, i struka i obični radnici, stavili da uzgor stave drvenu kućicu koja će posjetiteljima biti prijemna,početna prva točka. Ciče motorke, bubnjaju čekići, kućica polako niče i raste. Prispio sam taman pri kraju posla pa me, kao da sam virio, „sljeduje“ i meza, i sok, i čašica „loze“.

M.J. | Bljesak.info / Ilija Pantović

Na grad me vode arheolog Predrag Lutovac i konzervator Ilija Pantović iz Limskog muzeja u Beranama. Višeslojno nalazište s prvim naseljem stvorenim još u brončano doba, oko 4500. godine prije Krista, o čemu slikovito „govore“ brojna keramika, utezi, žrvnjevi i brojni drugi nalazi. Teško pristupačno brdašce je bilo naseljeno i u željezno doba, kao i ilirsko-grčkom razdoblju, na što ukazuje nalaz Meksatesovog novčića iz 229. godine prije Krista. Polovicom 3. stoljeća ovdje će se „ukazati“ i Rimljani, a kasnije će utvrdu, krajem 6. i početkom 7. stoljeća, rušiti Avari i Slaveni. Fibula, brončanog i srebrenog novca, oruđa, oružja, nakita… našlo se „na pasja preskakala“. Ističu se ukrasne brončane pločice, fin komad zlatne pojasne garniture romejskog tipa, vjerojatno avarske, srebreni privjesci i pozlaćene kopče.

Tvrđavski zid dug je šezdesetak metara, debeo oko metar i pol. Ostaci što su ih otkopali arheolozi uglavnom potječu iz kasnoantičkog i ranobizantskog razdoblja, a sad je, nakon konzervacije, sve k'o novo. Do donžon kule, prečnika oko šest metara, vodi u stjenoviti teren usječeni i dozidani prilaz, dok je na drugom kraju pravokutna kula dimenzija 10 x 6 metara. Bedem se inače s jedne strane okomito spušta ka rječici Ržanici, a s druge u bezvodnu klisuru. Na dominantnoj točki zalegla crkva, bit će kasnoantička, sa širokom i dubokom apsidom na istočnom dijelu.

Naravno da uživam dok s Lutovcem i Pantovićem skačem sa zida na zid i zavlačim se u minijaturne labirinte, pogotovo što nema pitanja na koje nemaju odgovora, a nisu ni lijeni pokazati i objasniti sve. I, ovako gledano, posao je gotov, ali… Šta li će se sve naći, na šta li će se sve naići kad se počne čeprkati po obodima, dolje, prema kanjonima, po stranama i pristrancima, u zaškoljcima iza stjenčura?!